Jučerašnje hodočašće župa Rupe i Dubravice u Sinj donijelo nam je jedan sasvim neočekivan susret s vlastitom prošlošću. I to zahvaljujući našem domaćinu, sinjskom župniku fra Antoniju Mravku, koji nam je sačuvao i ispričao priču zbog koje smo se, usred ozbiljnih stranica povijesti, od srca nasmijali. Priča počinje s čovjekom kojega se Rupljani još uvijek dobro sjećaju – našim nekadašnjim župnikom fra Šimunom Jankovićem.
O fra Šimunu već smo pisali u našem Rupskom vremeplovu. Bio je franjevac osebujnog karaktera, britka uma i čovjek koji je ostavio dubok trag gdje god je djelovao. U Rupama je župnikovao od 1974. do 1983. godine, gotovo cijelo jedno desetljeće, ostavljajući iza sebe brojne uspomene i priče koje se i danas prepričavaju.
No, pokazalo se da neke priče o njegovu životu koje još nismo čuli – postoje i zapisane.
Šest svezaka koje je trebalo sačuvati
Pred kraj života fra Šimun je svoje osobne zapise, čak šest svezaka, povjerio jednoj Sinjanki. Prema priči koju smo jučer čuli od fra Antonija, predao joj ih je otprilike uz objašnjenje da ih uzme i sačuva jer će ih, kada njega više ne bude, fratri vjerojatno baciti.
Srećom – nije ih bacila ni ona.
Čitala je stranice koje joj je fra Šimun ostavio i shvatila da pred sobom nema tek obične bilješke jednog fratra. U njima su bila njegova svjedočanstva i sjećanja, ljudi koje je susretao, događaji kojima je svjedočio, zgode i nezgode iz svakodnevice, ali i problemi i nevolje s kojima se tijekom života i svećeničke službe susretao.
Prepoznala je vrijednost tih zapisa i predala ih fra Antoniju Mravku.
Tako je sačuvano svih šest svezaka – zapisa jednog fratra – fra Šimuna Jankovića. Spisi su pohranjeni u arhivu franjevačkog samostana u Sinju, kako bi ostali trajno sačuvani kao vrijedan zapis jednog vremena i jednog franjevačkog života.
I upravo je iz tih požutjelih stranica jučer pred nama oživjela jedna – sasvim rupska priča.
„Vi mene u Rupe…“
U vrijeme dok je fra Šimun bio župnik u Rupama, provincijal Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja bio je fra Petar Čapkun iz Konjskoga, koji je provinciju vodio od 1967. do 1973., a potom ponovno od 1973. do 1976. godine.
Nakon smrti fra Petra trebalo ga je pokopati u franjevačku grobnicu na Visovcu, i tu je nastao problem. Fra Petar bio je, kako bismo mi to jednostavno rekli, malo jači čovjek, a stare grobnice na Visovcu nisu baš raskošnih dimenzija. Lijes je trebalo spustiti i smjestiti u grobnicu, ali – nije išlo.
Pokušavali fratri ovako, pokušavali onako. Gurali, namještali, mučili se.. A lijes – neće pa neće. A onda je fra Šimun, vidjevši kako se ostali muče, prišao, nogom dobro pogurnuo lijes – i lijes je napokon sjeo na svoje mjesto.
A fra Šimun, kakav je već bio, nije mogao propustiti priliku za posljednju riječ.
Pogledao je prema pokojnom provincijalu i rekao:
„Eto Vam! Vi mene u Rupe, a ja Vas u rupu!“
I tako je, desetljećima poslije, jedna rečenica zapisana rukom našega nekadašnjeg župnika jučer ponovno izazvala smijeh – ovaj put među njegovim Rupljanima koji su došli na hodočašće u Sinj.
Priče koje ne smijemo izgubiti
Iza ove šaljive crtice zapravo se krije nešto mnogo vrijednije.
Šest svezaka fra Šimunovih zapisa svojevrsni su prozor u vrijeme kojega više nema. U njima nije samo njegov život, nego i život ljudi i mjesta kroz koja je prolazio. Među njima su i Rupe, u kojima je proveo devet godina svoje svećeničke službe.
Zato od srca zahvaljujemo fra Antoniju Mravku što nam je jučer ispričao ovu neobičnu priču, ali još više što je prepoznao vrijednost fra Šimunovih zapisa i sačuvao ih.
Zahvaljujemo i ženi kojoj ih je fra Šimun svojedobno povjerio. Da ih ona nije uzela, pročitala i shvatila koliko vrijede, možda bismo danas bili siromašniji za šest svezaka uspomena i nebrojeno mnogo ovakvih priča.
A nekako nam se čini da je i sam fra Šimun dobro znao zašto ih je nekome ostavio na čuvanje.
Jer ljudi odu, vremena se promijene, ali dok postoje zapisi i ljudi koji ih žele sačuvati – priče ostaju.
A ova je, priznat ćete, baš u njegovu stilu.
„Vi mene u Rupe, a ja Vas u Rupu.“
