Fra Šimun Janković († 2006.) bio je istaknuti franjevac Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, teolog, profesor, javni intelektualac i dugogodišnji pastoralni djelatnik, poznat po svojoj hrabrosti u mišljenju, društvenoj angažiranosti i snažnoj povezanosti s običnim čovjekom (IKA, 2023.; Franjevci Split).

U javnosti je ostao zapamćen kao fratar koji nije bježao od dijaloga s vremenom u kojem je živio, a u mjestima gdje je pastoralno djelovao – među njima i u Rupama – kao župnik koji je crkvu shvaćao kao živu zajednicu, a ne samo instituciju.

Osim pastoralnog rada, fra Šimun Janković bio je i autor, urednik i intelektualac, koji je promišljao odnos Crkve, društva i politike, što je vidljivo i u njegovim tekstovima te kasnijim analizama njegova rada (Crveni peristil – Moć zakona dijalektike; Vjesnik Provincije, 2006.).

Njegovo djelovanje obilježila je otvorenost prema dijalogu, socijalna osjetljivost i duboko uvjerenje da se vjera mora živjeti konkretno – kroz solidarnost, blizinu i razumijevanje svakodnevnih potreba ljudi (Vjesnik, 2006., str. 66–).

U Rupama je fra Šimun Janković ostavio snažan i trajan trag, koji se ne mjeri samo godinama službe, nego dubinom odnosa koje je izgradio s narodom.

Prema svjedočanstvima mještana, u vrijeme njegova djelovanja postavljen je sat na crkvu sv. Ante u Rupama, čime je crkva ponovno postala i praktično i simbolično središte sela. Sat nije bio tek tehnički dodatak, nego znak uređenosti, stabilnosti i prisutnosti crkve u svakodnevnom životu zajednice (usmena predaja; lokalna kronika).

U istom razdoblju promijenjen je i krov na crkvi sv. Jure kod groblja, jednoj od najstarijih crkava u Rupama, čime je osigurano njezino očuvanje za buduće naraštaje. Crkva sv. Jure, sa srednjovjekovnim prezbiterijem i dugom poviješću obnova, i ranije je bila predmet biskupskih vizitacija i zahvata, ali je u 20. stoljeću ponovno zahtijevala ozbiljnu brigu (Bacić, Župe, ASB; lokalni zapisi).

Jedan od najznačajnijih pastoralnih poteza fra Šimuna Jankovića bio je povratak procesije sv. Jure kroz selo, koja je bila ukinuta nakon 1945. godine. Obnova procesije nije bila samo liturgijski čin, nego i snažna poruka povratka kontinuiteta vjere i običaja koji su desetljećima oblikovali identitet Rupa (usmena svjedočanstva mještana).

Procesija s kipom sv. Jure ponovno je povezala crkvu, groblje i selo, vraćajući javni izraz pobožnosti koji je generacijama bio dio života zajednice.

Fra Šimun Janković zaslužan je i za uređenje vjeronaučne dvorane u Rupama, stvarajući prostor za okupljanje, pouku i razgovor, osobito s mladima. U vremenu kada su crkveni prostori često bili svedeni isključivo na liturgijsku funkciju, fra Šimun je inzistirao na župi kao mjestu susreta i zajedništva (Vjesnik, 2006.).

U razdoblju kada je gorivo bilo teško dostupno, mještani pamte da se upravo kod njega moglo doći do potrebne pomoći. Takvi potezi, iako rijetko zapisani u službenim dokumentima, duboko su se urezali u kolektivno pamćenje sela.

Posebno se pamti da je fra Šimun dopuštao balotanje u svojoj avliji, svjesno otvarajući prostor župe kao mjesto okupljanja. Time je pokazivao da razumije mentalitet sela i da ne gradi zidove između crkve i naroda.

Balote, razgovori i druženja nisu bili suprotnost vjeri, nego put prema čovjeku – što je bila temeljna misao njegova pastoralnog djelovanja.

Fra Šimun Janković ostat će zapamćen kao franjevac koji je znao povezati teologiju i svakodnevni život, tradiciju i suvremenost, crkvu i narod. Njegov trag u Rupama vidljiv je u obnovljenim crkvenim objektima, vraćenim običajima i, ponajviše, u sjećanjima ljudi.

Takvi se ljudi ne pamte samo po titulama i funkcijama, nego po načinu na koji su živjeli među svojim narodom.