Piše: Prof. dr. sc. Mile Silov

NIKOLA PULIĆ, KNJIŽEVNIK I PRIJATELJ RUPA

Povodom 100. godišnjice rođenja književnika koji je napisao putopis Krkom uzvodno i druga djela o njegovom i našem zavičaju

  1. Susret s Nikolom Pulićem 1972. godine

Dok pišem ovaj prilog za portal www.rupe.hr, na stolu imam knjigu, putopisnu prozu Nikole Pulića Krkom uzvodno, drugo izdanje, 1972. godine. Prvo izdanje objavljeno je davne 1967. godine. Odmah su slijedili hvalospjevi književnih kritičara: Joze Laušića, Vitomira Lukića, Slavka Mihalića i drugih. Nikolu Pulića upoznao sam davne 1972. godine na otoku Rabu, kada sam radio u Osnovnoj školi Ivana Rabljanina na radom mjestu školskog pedagoga. Bilo je to vrijeme nakon pada Hrvatskog proljeća. Savka Dabčević-Kučar, Mika Tripalo i njihovi suradnici otvorili su prostor tržišnoj ekonomiji. Tko je pisao knjige zna da je teško napisati i (možda još teže) prodati knjigu. Nakladnici nemaju milosti prema autorima. To je davno shvatio i naš prijatelj, rodijak i književnik Nikola Pulić. Očito, Pulić je krenuo u samostalnu prodaju dijela svojih knjiga. Danas bi rekli: krenuo je u poduzetničke vode. Sigurno je na popisu škola pronašao i moje ime i prezime. Nazvao me telefonom. Učitelji razredne nastave i hrvatskog jezika u našoj školi izrazili su pozitivno mišljenje o romanu za djecu i mlade Nikole Pulića: Posljednja igra (1971.). Otvorio sam drugu stranicu putopisa Krkom uzvodno i pročitao posvetu: Dragom kolegi i rodijaku najsrdačnije Nikola Pulić, Rab, 27. X.1972. Naša pjesnikinja Lucija Verović također je u svojoj posveti zbirke pjesama Libar jedne prognanice (1995.) napisala riječ rodijak. Nije slučajno: riječ rodijak (u hrvatskom jeziku: rođak) u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini označava rođačke, plemenske i zavičajne veze.

  • Nikola Pulić: život, stvaralaštvo, rijeka Krka i Rupe

Nikola Pulić rođen je u Bićinama, kod Skradina, Proklanskog jezera i slapova Krke: 7. 8. 1926., umro u Zagrebu 30. 12. 2005.). Književno stvaralaštvo Nikole Pulića dokazuje: bio je svestrano obrazovan i literarno kreativan autor. Osnovnu školu završio je u Skradinu, a gimnaziju i Višu pedagošku školu (smjer književnost) u Zagrebu. Tijekom života radio je različite poslove: u mornarici, u prosvjeti i kulturi, novinarstvu, te kao profesionalni književnik. Nema sumnje, Nikola Pulić je imao sve preduvjete da postane uspješan književnik: životno i radno iskustvo; svestrano obrazovanje; razvijeno kritičko mišljenje; dar pripovijedanja; umjetnički doživljaj; radnu etiku i smisao za poduzetništvo. Pulić je bio plodan autor koji se proslavio u više književnih vrsta. Putopis Krkom uzvodno (1967.) bio je njegov prvi veliki uspjeh u književnom stvaralaštvu. Slijedili su romani Procesija (1969.), Posljednja igra (1971.), Mlakarova ljubav (1977.), Ključić oko vrata (1985.) i druga djela među kojima su i filmski scenariji. Kritičari djelo Sinovi Orjune (Zagreb, 1971., vlastito izdanje) svrstavaju u posebnu kategoriju: dokumentarna reportaža ili feljtoni. Sinovi Orjune je kultno djelo Nikole Pulića. Prvi je književnik u Hrvatskoj koji je otvoreno pisao o zločinima četnika i orjunaša u južnoj Hrvatskoj. Za svoje romane i pripovijetke za djecu i mlade Pulić je dobio nagrade Grigor Vitez (dva puta) i Ivana Brlić Mažuranić (dva puta). Mediji su pratili rasprave o porijeklu i ratovanju protuosmanlijskog junaka Vuka Mandušića. Nikola Pulić se u takve rasprave uključio spontano povijesnim romanom Sablja Vuka Mandušića (1989.). Dakako, nije samo povijesni roman Sablja Vuka Mandušića važna za naše selo. Posebno ćemo analizirati već spomenuti putopis Krkom uzvodno.

  • Nikola Pulić, Krkom uzvodno, četnički pokret i Orjuna

Sugeriram čitateljima portala www.rupe.hr da pročitaju nezaboravni putopis Krkom uzvodno. Oni koji imaju više vremena i ambicije neka pročitaju i ostala djela Nikole Pulića. Skoro će šezdeset godina od prvog izdanja velikog putopisa Krkom uzvodno. Tko pročita Pulićevu putopisnu prozu uvjerit će se da je književnik iz Bićina, na Prokljanskom jezeru, Nikola Pulić napisao djelo koje još nije nadmašeno. Obično putopisci kreću od izvora rijeke prema ušću. Nikola Pulić je krenuo obratno, uzvodno, u susret ljepoti rijeke Krke: „Krka živi kao čovjek i ako je želimo upoznati, moramo joj krenuti ususret, gledati joj u lice“ (1972, str. 194). Putopisac je krenuo od grada Šibenika: „Plovimo kanjonom uzvodno“ (str. 23). Pulićev opis gradova, sela i rijeke Krke je impresivan: pun metafora, lokalnih izraza, sjećanja na prošlost, razgovora s mještanima, protkan stihovima o junacima, prošlim danima; opisom čovjekova odnosa prema prirodi…Potresan je razgovor Nikole Pulića i grobara u mjesnom „šamatoriju“ gdje su pokopani roditelji autora putopisa: majka Anđa (rođena 1902.) i otac Marko (rođen 1895.). Ubili su ih 1944. godine četnici koji su na području Skradina i okolice sijali mržnju i teror. Masakrirane roditelje bacili su u Prokljan. Hrabri mladići izvukli su nesretne roditelje iz Prokljanskog jezera. Mrtva tijela stavili su na ljestve za branje maslina, odnijeli na groblje i sahranili onako mokre, krvave, bez posmrtne opreme i kovčega na dijelu groblja za siromahe. Strašna smrt roditelja potakla je Nikolu Pulića na odlazak u partizane. Obiteljska tragedija bila mu je jedan od motiva za istraživanje Orjune i četničkog pokreta u Dalmaciji. Djelo Sinovi Orjune objavljeno je 1971. godine u ozračju uspona i pada Hrvatskog proljeća. Tek dvadeset godina kasnije (1991.) objavljeno je novo i prošireno izdanje pod nazivom: Sinovi Orjune i novo četništvo, Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Sinovi Orjune i novo četništvo je najbolje dokumentarno i literarno djelo o političkom i vojnom pokretu koji je nasiljem širio ideju Velike Srbije u Dalmaciji. Autor dokumentira zločine četnika i profašističke organizacije Orjuna. N. Pulić opisuje zločine četnika u rodnim Bićinama, ali i šire, u Dalmaciji. Može nas iznenaditi da je Orjuna nastala u Splitu (1921.). Spominje se podatak da je oko dvije tisuće Hrvata sudjelovalo u četničkom pokretu. Danas se većina čitatelja portala www.rupe.hr ne sjeća kritika upućenih autoru Sinova Orjune (1971.). Nikola Pulić je slušao i čitao neutemeljene kritike i uvrede. Izazovna je bila naslovna stranica knjige Sinovi Orjune: zastava četničkog odreda „Jadran“ (napisano ćirilicom). Dijelu kritičara bile su sumnjive tvrdnje autora o opisanim zlodjelima četnika i orjunaša u šibenskom i skradinskom zaleđu. Zanimljivo, šokantna je bila i kratka biografija koju je na korici napisao sam Nikola Pulić: „Rođen sam prije rata u selu Bićinama pri ušću rijeke Krke, u Južnoj Hrvatskoj. Sudjelovao sam u ratu na strani pobjednika (ali nisam siguran da sam i pobjednik). Imam nekoliko zanimanja, ali mi ni jedno ne znači opstojnost. Radio sam kao sluga, nadničar, pomorac, radio-telegrafist, odgajatelj, nastavnik…Napisao sam nekoliko knjiga. Pišem i dalje. To je sve“. Kritičari nisu mislili da je to kraj. Brinulo ih je kako bivši partizan može napisati: „Sudjelovao sam u ratu na strani pobjednika (ali nisam siguran da sam i pobjednik“). Marija Peakić-Mikuljan (portal Hrvatskoga kulturnog vijeća, 13. 1. 2013.) izdvaja tri hrvatska velikana (Franju Tuđmana, Slobodana Novaka i Nikolu Pulića) koji su bili aktivni u antifašističkom pokretu, ali su kritizirali i nehumanost prema poraženima i dogmatsko mišljenje u političkom, gospodarskom, socijalnom, umjetničkom i drugim područjima tijekom rata i posebno nakon oslobođenja.

Rijeka Krka je velika inspiracija literarnog stvaralaštva Nikole Pulića. Pišući o ljepoti rijeke koja oblikuje naš zavičaj, književnik promatra rijeku idući joj u susret, uzvodno, opisom njene ljepote, slapova, kula i utvrde, legendi, kraljeva, vila, Visovca i naselja uz Krku…H. Mihanović-Salopek (Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti) razmatra prirodu kao nadahnuće hrvatskih književnika za djecu i mladež. Nikolu Pulića je izdvojila kao istaknutog autora koji radnju svojih djela pronalazi u ljepoti rijeke Krke, Prokljanskog jezera i mora. Putopis Krkom uzvodno (1967.) ima ova poglavlja: Krešimirov grad; Zlatna uvala; Izgubljena razglednica; Bićinski vidici; Umorni narcis; Dječak i ciklame; Duge i vodopadi; U pohodu rodu Mandušića; Kula od uzdaha; Orlovska gnijezda; Dvanaest vodopada; Priča o Vilingradu; Razgovor s vilama. Tri poglavlja: U pohodu rodu Mandušića, Kula od uzdaha i Orlovska gnijezda opisuju rijeku Krku, naše selo, naša polja i naše ljude u prošlosti i sadašnjosti. Nikola Pulić vraća nas u prošlost borbe protiv Osmanlija i drugih osvajača. Zanima ga kako su naši ljudi tih godina (1967.), kada je nastajao putopis Krkom uzvodno, doživljavali Vuka Mandušića kao slavnog junaka iz sela Rupe. Više puta sam čitao putopis Krkom uzvodno. Divio sam se ljepoti stilskih figura kojima je Nikola Pulić opisao rijeku Krku, dio identiteta našeg sela. N. Pulić sjajno opisuje naše ljude, polja, marljive djevojke, ljubavne legende, čempresa kod sv. Jurja, govor Vuka Mandušića o pravednoj podjeli zemlje … „Gledam rupske podvornice, parcele izdužene kao pijavice: od sela, pa dolje do bora na južnoj padini. A dolje, kraj Svetog Jurja, leži plodno polje, orasi i jablani…“ (1972., str. 142). „Ali u Rupama ne ostaju neudate djevojke. Odlaze u druga sela jer su nadaleko poznate po radinosti i majčinstvu. Imati ženu iz Rupa znači biti sretan. Tako se govori i misli od mora do Bukovice“ (1972., str. 143). Jedna od rupskih djevojaka koje „odlaze u druga sela“ bila je i Anđa (rođena Tepić), majka književnika Nikole Pulića. U putopisu Križni put(opis) Bukovicom (Zagreb, 1999.) pratimo Pulićeve opise ljubavi prema našem selu i majci Anđi. U Bićinama sam dobio odgovor da je Pulićeva majka Rupljanka. Odgovor je napisao i sam književnik, naš prijatelj i rodijak Nikola Pulić u putopisu: Križni put(opis) Bukovicom (str. 69-70). Za čitatelje portala www.rupe.hr komentirao bih aktualnost putopisa Krkom uzvodno N. Pulića. Naime, književnik Miljenko Jergović (https://www.jergovic.com/ajfelov-most/bakonja-fra-brne/) skrenuo je pozornost na poznati roman–satiru Sime Matavulja Bakonja fra Brne (1892.). Rasprava o spomenutom romanu traje od njegove objave. Zašto je Simo Matavulj događaje iz pravoslavnog manastira Krupa premjestio u franjevački samostan na Visovcu? Nikola Pulić je „premještaj“ radnje iz manastira Krupa u samostan Visovac opisao kroz dijalog sa starim Jerom Brajkovićem u Rupama. O Simi Matavulju i romanu Bakonja fra Brne planiram pisati na portalu www.rupe.hr.

Nikola Pulić je pisao i scenarije za dokumentarne filmove. Dokumentarni film Krkom uzvodno (TV Zagreb, 1990.) režirao je Jure Knežević, Scenarij je napisao Nikola Pulić, dok je snimatelj bio Šime Strikoman. Film Milkina avlija (1989.) je dokumentarni film o ženi Dalmatinske zagore. Radnja filma događa se u „avliji“ Milke i Marka Tepića u Laškovici. Gledatelji filma mogu pratiti svakodnevne aktivnosti Milke Tepić: radi kao domaćica, pastirica, kuharica; obavlja poslove oko ognjište, priprema peku, radi oko stoke, „blaga“. Ovaj je dokumentarni film pobudio i pozornost medija. Putopisi, scenariji za filmove i romani Nikole Pulića potvrđuju: književnik je bio vrlo uspješan u dokumentarnom pristupu odabranoj temi. Još mogu izdvojiti aktualnost sadržaja kao motiv stvaralaštva u djelima Nikole Pulića. Spomenuo sam slučaj romana Bakonja fra Brne (1892.) Sime Matavulja. Domovinski rat (1991. – 1995.) je velika inspiracija za Nikolu Pulića. Spomenut ću romane za djecu i mlade: Čuvari amfora (1994.), Kormoran (1997.) i Mama, strah me (1992.). Za naše selo zanimljiv je ekološki usmjeren roman Panika u nacionalnom parku (2002.).

Nikola Pulić  je uvijek želio biti prisutan tamo gdje se govorilo ili pisalo o rodnim Bićinama, našem selu i našim ljudima. Tako je govorio na promociji zbirke pjesama Zorana Josipa Jurića Rupski libar u Zagrebu, 28. 4. 1995. godine. Povodom 350. godišnjice pogibije legende Rupa Vuka Mandušića (Slobodna Dalmacija, 12. 12. 1998.) spomen ploču otkrio je povjesničar  Anđelko Mijatović, izaslanik predsjednika RH. Među uzvanicima bilo je mnogo poznatih osoba iz političkog, javnog i kulturnog života. Jedan od govornika bio je i književnik Nikola Pulić. Tijekom Domovinskog rata, 12. 9. 1994. godine, održana je komemoracija žrtvama četničkog masakra u selu Bićine. Novinar Joško Čelar je u Šibenskom listu (24. 9. 1994.) napisao članak o spomenutoj komemoraciji na kojoj je govorio i Nikola Pulić. Postavljena je nova spomen-ploča na kojoj su imena i prezimena žrtava i označeno tko je počinio zločin, četnici, a ne kao na prvoj spomen ploči: „žrtve su fašističkog terora“. Na komemoraciji 12. 9. 1994. godine svjedočila je i Milka Ćelata (79). Četnici su te kobne noći (12. 9. 1944.) ubili njenog oca, majku, sestru, nevjestu i njezinih dvoje djece: djevojčicu od dvije i sina od četiri godine. Zatim su kuću zapalili u kojoj su izgorjela tijela ubijenih. Svjedočio je i Josip Pulić (80) kome su četnici 28. 8. 1944. godine zaklali oca i majku, a njihova tijela bacili u Prokljan. Na sahrani žrtava četničkog zločina te davne 1944. godine tužni obred predvodio je skradinski župnik (kasnije šibenski biskup) Josip Arnerić. Grad Skradin redovito održava komemoracije žrtvama iz Bićina. Naš prijatelj i rodijak, književnik Nikola Pulić ima neosporne zasluge što je prvi javno progovorio i pisao o tragediji u rodnom selu i zlodjelima četničkog pokreta i orjunaša u Dalmaciji.

Smatrao sam našom obvezom da se povodom 100. godišnjice rođenja Nikole Pulića sjetimo čovjeka čiji životopis i literarno stvaralaštvo potvrđuje da je bio uspješan književnik, prijatelj i rodijak sela Rupe.

I na kraju…

Večernji list (M. Strukić, 3. 7. 2022.) je donio reportažu o ljepoti obnovljene stare kamene kuće: Senzacionalna kuća u Skradinu u kojoj se spaja najbolje od tradicionalnog i modernog. Čitatelji portala www.rupe.hr mogu pročitati i zorno pogledati tu senzacionalnu kuću, ustvari obnovljenu rodnu kuću Nikole Pulića i njegovih tragično stradalih roditelja: majke Anđe i oca Marka. Kuću su obnovili unuka Nikole Pulića – Maja i njen suprug. Obnovljena kuća je stara oko 120 godina. Vidim simboliku: prolaze ratovi, stradavaju ljudi i kuće. Život se ponovno vraća: obiteljska gospodarstva; kuće obnovljene u tradicijskom stilu; Skradin, slapovi Krke i more su sasvim blizu. U Bićinama Malim održava se Festival zavičajne poezije, kulturna manifestacija pokrenuta 2022. godine. Ovu manifestaciju prati i Šime Strikoman svojim milenijskim fotografijama. To su današnje Bićine našeg prijatelja i rodijaka, književnika Nikole Pulića.

Slika preuzeta iz Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 163, Zagreb 1984.