[Iz pera našeg Mile Silova] Narodni učitelji: Marija i Stjepan Barač

Piše: Prof. dr. sc. Mile Silov

U selu Rupe radili su u školi od 1932. do 1941. godine i postali primjer narodnih učitelja

Prema projektu Acta Croatica prezime Barač u Hrvatskoj prvi put se navodi 1786. godine
u Izvoru matične knjige Katoličke crkve. Barači su uglavnom Hrvati, a rijetko i Srbi. U Hrvatskoj
živi oko 300 Barača u šesnaest domaćinstava. Učitelj Stjepan Barač rođen je u mjestu Slano
kod Dubrovnika, a njegova supruga Marija u Dubrovniku. Stjepan je umro 1990. u 81. godini, a
supruga Marija 2005. u 96. godini života. Sahranjeni su na Mirogoju u Zagrebu. Prvo učiteljsko
radno mjesto Marija je dobila u gradu Pagu 1931. godine, a suprug Stjepan u selu Boraja (kod
Vrpolja) iste godine. Na otoku Pagu 1932. godine rodio se njihov sin Neven, poznati hrvatski
bankar i promotor moderne odbojke u Hrvatskoj. U selo Rupe došli su 1932. i ostali do 1941.
godine, kada su talijanske okupacijske vlasti dale otkaz mladom učiteljskom paru Barač i počeli
talijanizaciju u selu i školi. Talijanski učitelj Armando Dolcemore u školu je dolazio u uniformi.
Naši su ga ljudi prozvali Pikolo, Pikolica i Pikolo fašista. Učiteljica Alma Neveri došla je iz Zadra,
dakako ni ona nije znala hrvatski jezik. Marija i Stjepan Barač vratili su se u svoj rodni kraj, u
Dubrovnik, nakon čega su ih nove hrvatske vlasti premjestile u mjesto Laćarak (Srbija).
Koje su osobine narodnog učitelja? Prema pedagogu Stjepanu Matičeviću (1880. –
1940.) „narodni učitelj je kulturni radnik i stvaralac, narodni prosvjetitelj i vođa, svećenik najviših
vrednota, pa takav i faktor javnosti. Držeći to na umu on će i izvan škole vršiti svoju ulogu…“.
“On je i napokon i po svom užem zvanju pozvan da radi za javnost, za društvo i narod. Svoju
socijalnost i pristupačnost u osobitoj mjeri da pokaže prema roditeljima i svima onima koji čine
odgajanikovo društvo i sredinu“. Shvaćanje tko je narodni učitelj prema S. Matičeviću pojasnio
je G. I. Bangut u članku Hrvatsko učiteljstvo i narod. (Jadranski dnevnik, Split, 17. 12. 1936.,
godište III, broj 234, str, 3). Opisano shvaćanje pojma narodni učitelj, prema S. Matičeviću,
slijedili su ministri, prosvjetni inspektori, ravnatelji škola i ostali društveni faktori koji su odlučivali
o učiteljskoj profesiji. Evo kako je ministar prosvjete i crkvenih poslova Pavle Marinković
objasnio školskim nadzornicima u Srbiji ulogu narodnog učitelja u društvu (Prosvetni glasnik,
1900-12-01, str. 682): „Svim školskim nadzornicima (O pravom shvaćanju dužnosti narodnih
učitelja)…“ “Učitelj nije samo školski radnik, njegova dužnost nije da samo odgaja djecu. Utjecaj

učiteljev mora prelaziti i preko školskog praga“. Ministar P. Marinković izvodi zaključak:
„Svećenici i učitelji stoje u neprekidnom dodiru s narodom. Zato mogu imati najveći utjecaj na
narod“. Po svemu sudeći, izraz narodni učitelj postao je dio učiteljeve svakodnevice nakon
pojave knjige Vase Pelagića Narodni učitelj (1879.), iako spomenuta knjiga nije samo
pedagoška i metodička. Opis tko je narodni učitelj djeluje prividno prihvatljivo, međutim, takvo je
shvaćanje učiteljske profesije prevladano. Prošla su vremena kada je učiteljska profesija
shvaćana birokratski, autoritarno i bez autonomije. U svojoj knjizi Pedagogija (V. Gorica:
Persona, 1996.) istaknuo sam da je učitelj čovjek koji postoji tri puta (formula 3x biti): biti čovjek;
biti intelektualac i biti profesionalac. To znači imati razvijene ljudske osobine; kritički misliti i
vrhunski kvalitetno obavljati zadatke prema svojim kompetencijama, dakle u skladu s nastavnim
planom i programom, odnosno zadacima preuzetim od prosvjetnih vlasti. Učitelj – profesionalac
nije svaštar; on je vrhunski stručnjak koji je usvojio potrebne kompetencija i brani autonomiju
škole i svoje profesije.
Marija i Stjepan Barač u našoj školi tridesetih godina prošlog stoljeća obavljali su
svakodnevne učiteljske poslove prema nastavnom planu i programu: izvodili nastavu i
izvannastavne aktivnosti; kulturnu djelatnost škole; suradnju s roditeljima i izvanškolske
aktivnosti u skladu s idejom narodnog učitelja. U poznatoj anketi Prosvjetnog odjela Banovine
Hrvatske iz školske godine 1939/40. za školu u selu Rupe možemo pročitati odgovor Stjepana
Barača, upravitelja škole na pitanje: Ima li škola školsku kuhinju? Mladi upravitelj škole je
odgovorio tako da je današnjim generacijama učenika i učitelja nezamislivo: „Ima u učiteljskom
stanu“ (!). U vrijeme provođenja ankete u našoj je školi bilo 177 od čega 20 učenika nije polazio
školu. Broj nepismenih u našem selu bio je 400! Kako je u stvarnosti izgledalo biti narodni učitelj
u danima kada su učitelji u selu Rupe bili Marija i Stjepan Barač možemo prikazati na primjeru
osnivanja Sokolske čete. Sokolski gimnastički sustav nastav osmislio je M. Tyrs (1832. – 1884.).
Savez sokolskih društava osnovan je 1889. u Pragu. Inicijator osnivanja Sokolske čete u našem
selu bio je učitelj i upravitelj škole Stjepan Barač. Novine Glas (Šibenik, 5. travnja. 1934., str, 3)
donijele su izvještaj o osnivanju Sokolske čete u selu Rupe 28. 03. 1934. godine koji je potpisao
Luka Nadoveza. Starješina Sokolske čete postao je Niko Barišić. Marija Barač obavljala je
funkciju tajnice, a njen suprug Stjepan ulogu prosvjetara. Stjepan Barač održavao je vezu sa

sokolskim društvima u Šibeniku i drugim mjestima. Imao je i funkciju instruktora u osnivanju
novih sokolskih četa. Zanimljivo: članovi u sokolskim društvima oslovljavali su se riječima brat i
sestra. Sokolska četa u našem selu nije bila samo udruga članova koja vježba. Imali su širu
ulogu: kulturnu, prosvjetnu i društvenu. Vježbe su izvodili ispred škole, na seoskom trgu ili
jednostavno na livadi. Ponekad su vježbači – sokolaši vježbali uz pratnju glazbe. Nije sve bilo
idealno. Sokolske čete bile su osnovne jedinice Saveza Sokola Kraljevine Jugoslavije. Savez je
propagirao unitarno jugoslavenstvo. Na primjer, kada bi završila skupština sokolske čete,
članovi bi uz pljesak uzvikivali: Živio kralj, živjela Jugoslavija! Na naslovnici Sokolskog glasnika,
na lijevoj strani, pisalo je; Čuvajmo Jugoslaviju! Zagrebačko tjelovježbeno društvo Hrvatski
sokol moralo je promijeniti svoj naziv. Čitatelji pogađaju zašto. Unitarnom jugoslavenstvu
smetao je pridjev hrvatski. Naši su mještani prepoznavali kvalitetu odgoja, obrazovanja i
izvanškolskog rada mladih učitelja, Marije i Stjepana Barač. Godine 1973. posjetio sam Rupe i
razgovarao s pjesnikinjom Lucijom Verović. Pitao sam je da li pamti svoje učitelje? Iz razgovora
izdvajam njeno mišljenje o učitelju Stjepanu Baraču: “-Bio je strog, ali pošten”. O Luciji Verović
sam pisao na portalu www.rupe.hr. Njene su pjesme u većem broju biografske: o obitelji, našem
selu, Domovinskom ratu, životu u progonstvu, stvarnim ljudima i događajima. Pjesmu Učitelj
posvetila je svojim učiteljima, Stjepanu i Mariji Barač (L. Verović: Libar jedne prognanice,
Šibenik, 1996):

Da vam kažem dico moja draga:
Ja sam rodom iz Dubrovnika grada;
Stjepan Barač i žena Marija,
Majka Vica i dva moja sina.

Imam sina Zdenka i Nevena,
S bakom Vicom dica odgojena.
Smjestili se usred Rupa sela;
ova moja familija cijela.

Stjepan Barač i žena Marija,
učili nas punih šest godina.

Hvala Vama Baraču Stipane,
Veliko ste đacima dali znanje,
Hvala i Vašoj ženi Mariji,
Oboje ste nas zajedno učili.

Pisanje o narodnim učiteljima Mariji i Stjepanu Barač bilo je vrlo zahtjevno. Koristio sam
izvore državnih arhiva u Dubrovniku, Šibeniku i Zagrebu. Tragao sam za informacijama o životu
i radu obitelji Barač u Matičnom uredu i Župnom uredu u rodnom mjestu Stjepana Barača, u
mjestu Slano, kod Dubrovnika. Korisne informacije dobio sam u Hrvatskom školskom muzeju
(kustosica Darija Drnasin) i Tiflološkom muzeju u Zagrebu (kustosica Magda Karavanić).
Zanimljivo, groblje Mirogoj u Zagrebu (voditelj Jadranko Jagarinec) promptno mi je odgovorilo o
sahrani Stjepana i Marije Barač i članova obitelj koji su umrli kasnijih godina. Večernji list (22. 1.
1990.) objavio je dvije osmrtnice za Stjepana Barača: onu koju je poslala obitelj Barač i Centar
odgoja i obrazovanja Vinko Bek u Zagrebu. Šteta, nisu mi odgovorili iz škola u kojima su
Stjepan i Marija Barač radili tijekom Drugog svjetskog rata; iz škole u Laćaraku i Manđelosu
(Srbija). Čitatelji portala www.rupe.hr mogu pročitati sjećanje Nevena Barača na naše selo i
svoje školovanje. Mogu otvoreno napisati da nitko nije tako lijepo govorio o našem selu kao
Neven Barač, sin učitelja Marije i Stjepana Barač: Rupe su mi najljepše na svijetu
(www.rupe.hr). Još i ova rečenica: Najteži dan u mome životu bio je odlazak iz Rupa (Svjedok
epoha: uspomene najpoznatijeg hrvatskog bankara Nevena Barača, www.tjedno.hr, zapisao:
Dražen Stjepandić, 17. 06. 2013.).
Neven Barač je slikovito opisao životni put svojih roditelja, učiteljskog para Marije i
Stjepana Barač. Mladi učiteljski par nastavio je učiteljsku službu u Srijemu, od 1942. do 1943.
godine u mjestu Laćarak. Stjepan je mobiliziran u domobrane 1943. godine. Dogodio se politički
preobražaj učitelja Stjepana Barača: cijeli njegov vod prešao je u partizane. Fruška gora bila je
poznato utočište narodno-oslobodilačkog pokreta. Selo Manđelos postalo je partizansko selo.

Vodstvo antifašističkog pokreta u Vojvodini prepoznalo je sposobnosti učitelja Marije i Stjepana
Barač. Stjepan je preuzeo važne zadatke: pokrenuti školu u selu Manđelos, pisati partizanske
početnice i obavljati posao inspektora partizanskih škola za Južni Srijem. Sin Neven je s
dvanaest godina pomagao ocu u pisanju početnica. Obitelj Barač u Hrvatsku se vratila 1947.
godine.
Istraživanje koje sam provodio o životu i djelu učiteljskog i bračnog para Marije i
Stjepana dokazuju tvrdnju: bili su narodni učitelji. Životopis i postignuća Marije i Stjepana Barač
su impresivna. Svaki posao koji su radili izvodili su planski, smisleno, uspješno i kreativno na
dobrobit svojih učenika i mjesta u kojima su živjeli i radili. Naše ih selo i škola ne smiju
zaboraviti. Na pitanje da li znate tko je bio Stjepan Barač, uvjeren sam, naši ljudi neće odgovoriti
kao oni koji rade u ustanovi u kojoj je radio i Stjepan Barač (prepričano): Ni najstarije kolegice i
kolege ne sjećaju se tko je bio Stjepan Barač!
Čitatelji mogu pogledati nekoliko fotografija iz života i rada učiteljskog para Stjepana i
Marije Barač.