[Rupski vremeplov] Lucija Verović - Zgozdinca, naša zaboravljena pjesnikinja

Piše: Prof. dr. sc. Mile Silov

Lucija Verović, zvana Zgozdinca, rođena je u Rupama 1922., a umrla 2002. godine. Njen suprug Marko zvani Zgozde i dva brata, Ante i Ivan poginuli su u 2. svjetskom ratu kao domobrani. Uvijek su u našem selu bili važni nadimci. Suprug Lucije Verović Marko bio je poznat kao Zgozde, Lucija kao Zgozdinca, a njen dragi unuk Marko (umro u srpnju 2025.) kao Zgozdić. Lucija Verović bila je dijete kada je umro njen otac, Ante Paić. Zanimljivo, njen je otac bio mornar – ložač na admiralskom brodu Austrougarske ratne mornarice Viribus Unites (sagrađen 1912., potonuo 1918.). Lucija je završila šest razreda osnovne škole. Bila je nadarena učenica. Zato su učitelj i školski nadzornik savjetovali majci Jerki rodom iz Dujića, da Lucija nastavi školovanje. Nije nastavila iz razloga koji su u njeno vrijeme bili česti: siromaštvo. Sjećam se susreta u Rupama 2000. godine. Govorila mi je za učitelja Stjepana Barača: – Bio je strog, ali pravedan. Za svaki od šest razreda dobila je pohvalu. Učitelju S. Baraču i njegovoj supruzi Mariji posvetila je pjesmu Učitelj (Libar jedne prognanice, 1996.). Ostala je udovica s dvadeset godina. Nije se udavala; život je posvetila odgoju sina Stipe (1941. – 2015.). U selu Rupe živio sam do 1953. godine. Lucija Verović bila je naša susjeda i najbolja prijateljica moje majke Marije (1920. – 2006.). Kada se majka preudala 1947. godine i otišla u selo Čitluk (Promina), živio sam s bakom i djedom koji su bili u osamdesetim godinama života. Lucija Verović je o meni brinula kao moja druga majka. Pamtim je kao pjesnikinju koja recitira pjesme u potleušici u kojoj su seljaci pekli rakiju. Ja bih se zabio u jedan kut, jeo suhe smokve i znatiželjno slušao pjesme o narodnim junacima i njihovoj borbi za narodnu pravdu. Danas bi kazali: Održavala je „književne večeri“ u posebnim uvjetima. U svakodnevnom životu i pjesmama vjera u Boga bila je njen način života i važna pjesnička tema. Spomenute 2000. godine pričala mi je i slučaj priprema za crkvenu procesiju. Prilazi partijski čovjek i dobacuje: – Zašto nosite toga (sveca, op. M. S.)? Lucija je hrabro i duhovito dobacila: – Zato što ne može hodati! Tko bi od nas koji čitamo tekst o našoj pjesnikinji tako razgovarao s čovjekom iz Partije prije pedeset ili sedamdeset godina?

U svojoj kućnoj biblioteci imam dvije zbirke pjesama Lucije Verović: Libar jedne prognanice (Šibenik, 1996., bez oznake nakladnika i urednika, uvezano spiralno, naslovnica crvene boje s fotografijom: glavna seoska ulica, trg Kukalj i crkva sv. Ante). Druga zbirka ima naslov: Golub Mira (Šibenik: Printal, urednik Luka Dujić, 1997.). Na obje zbirke pjesama Lucija je napisala posvetu: Poklon Dragom rodijaku Mili Silov 8. IX. 2000 g. Rupe. Važno je istaknuti: naša pjesnikinja Lucija Verović spomenute zbirke pjesama napisala je u progonstvu, u Šibeniku, u vrijeme Domovinskog rata. Prikazat ću pjesništvo Lucije Verović – Zgozdince: nazive pjesama, motive koje je opjevala, stilske figure i vrste pjesništva koje je posebno promovirala kao pjesnički izraz.

Prva zbirka pjesama Lucije Verović Libar jedne prognanice (1996) sadrži dvadeset i jednu pjesmu: 8. mjesec 1991. godine; Prva žrtva neprijatelja; Ptice; Sunce; Dejton; Roški slap 1991. godine; Pariz 1995. godine; Rijeka Krka; Rupe 1944. – 1995. godine; Roditelji i sinovi; Barka; Ićevo-Rupe-Laškovica 05. 08. 1995.; Tužna priča; Rodni zavičaj; Bolesna divojka; Učitelj; Urednik; Čauš; Ićevo; Siroče bez majke i Moje djetinjstvo. Želim naglasiti: nitko nije u pjesničkoj formi tako detaljno, skoro faktografski, ali i osjećajno opisao početak velikosrpske pobune u našem kraju (Rupe, Laškovica, Ićevo) kao pjesnikinja Lucija Verović. U pjesmi:“8. mjesec 1991. godine“ piše:

„91. godine, Bože mili zle naše sudbine;

U podrumima kada smo se krili:

Svi plačemo nitko se ne smije;

Srcu mome Bože teško li je.“

Druga zbirka pjesama Lucije Verović je Golub mira (Šibenik: Printal, urednik: Luka Dujić, 1997.) sadrži sedamnaest pjesama: Golub mira; Zlatna lađa; Tuđina; Moja barka; Konjanici; Oči; Seljak; Kupanje; Ptice; Roditelji; Veliko je more; Đače; Stanko; Prva žrtva rata; Druga žrtva rata; Pjesma o Savki Vasić i Pismo o Rosandi. Predgovor i računalni slog za zbirku pjesama Golub mira pripremio je tih godina mladi Luka Dujić. U drugoj zbirci pjesama Lucija Verović predstavlja pjesme u kojima ne napušta progonstvo kao motiv pisanja (pjesme Stanko, Prva žrtva rata, Druga žrtva rata). Pjesma Golub mira (str. 5) izražava radost povratkom u rodni kraj i nadanje da je ostvarena sloboda za čovjeka i domovinu:

„Ja vas volim kao svoga brata;

Vraćajte se nema više rata;

Sivi golub nad Krkom se krije;

Nad Visovcem svilen barjak vije.

U zbirci pjesama Golub mira (Šibenik, 1997.) možemo čitati pjesme kojima rupska pjesnikinja pokazuje svoju socijalnu osjetljivost u odnosu na promjene u obitelji (pjesma Roditelji) i iseljavanje (pjesma Tuđina). Pisala je i pjesme koje su bile politički aktualne, na primjer Dejton, Pariz 1995. godine i Rupe 1944. – 1945. godine u zbirci pjesama Libar jedne prognanice (1996.). Kao pjesnikinja obitelji i rodnog zavičaja, teško je doživljavala raspad tradicionalne obitelji: od radosti okupljanja obitelji uz kumin do situacija kada djeca ne razgovaraju s roditeljima i žele ih poslati u dom za starije i nemoćne. U obje zbirke pjesama Lucija Verović slijedi različite pjesnički forme: od pjesama s manjim brojem strofa do epskih pjesama. U zbirci Golub mira takve su pjesme koje nije napisala Lucija: Pjesma o Savki Vasić i Pismo Rosandi (nesretna ljubav dvoje mladih koja završava tragično). Prva pjesma napisana je na dvadeset i četiri stranice! Tema pjesme je strašan zločin koji se 1960. godine dogodio u Šibeniku: ubojstvo Savke Vasić čije su tijelo ubojice raskomadale i bacile iz vlaka na kamenjar. U vrijeme strašnog zločina bio sam učenik drugog razreda Učiteljske škole u Šibeniku. Treba pojasniti autorstvo Pjesme o Savki Vasić. U završnim stihovima piše da je Pjesmu o Savki Vasić složio, jer je „novine dobro pratio“ (str. 60), „Matičev sam po imenu Stipe“ iz Tribunja. Obitelj autora pjesme iz Tribunja posjeduje original Pjesme o Savki Vasić. Pismo Rosandi je ljubavna balada koju je 1939. godine napisao pjesnik Dinko Bekavac. Nesretna ljubav između Rosande i Mladena završava tragično: samoubojstvom dvoje mladih života.

O pjesnikinji Luciji Verović pišem sintezom osobnog sjećanja (moje djetinjstvo i povremeni dolasci u Rupe), istraživačkoga rada i komentarima u kojima izražavam osobno stručno mišljenje i stavove. Slično kao u objavljenom tekstu Kukalj i moje djetinjstvo (www.rupe.hr, 30. 10. 2025.). Naša pjesnikinja Lucija Verović – Zgozdinca napisala je dvije vrijedne zbirke pjesama s različitim motivima: obitelj, djetinjstvo, škola, vjera u Boga, život u progonstvu; radost povratka u rodno selo, politički događaji i čovjekova ličnost, čovjek i poštenje, ljepota prirode i naša osjetila. Da Lucija Verović nije samo narodna pjesnikinja, prepoznajemo i po izboru motiva iz svakodnevnog života i onih koji su plod mašte kreativne pjesnikinje. Lucija Verović je svoje pjesme stilski opjevala raznovrsnim stilskim figurama: od metafora do alegorija. U prvoj i drugoj zbirci pjesama, Libar jedne prognanice i Golub mira, ima više pjesama s obilježjem epske pjesme. Sve napisano o našoj, rupskoj, zaboravljenoj pjesnikinji mogu sažeti u rečenici: Lucija Verović Zgozdinca je pjesnikinja obiteljskog života, rodnog zavičaja, ljubavi prema Bogu i prirodi. Šteta, čitatelji koji pokažu interes za pjesme naše pjesnikinje zacijelo će imati teškoće pronaći zbirke njenih pjesama koje sam komentirao. Dvije zbirke pjesama o kojima pišem objavljene su kao samostalna izdanja u skromnom grafičkom dizajnu. Istraživanjem sam došao do spoznaje da u zbirkama pjesama Lucije Verović, posebno u zbirci Golub mira (1997.) ima pjesama drugih autora koje je pjesnikinja prenijela u cijelosti ili djelomično preoblikovala. Pjesme Zlatna lađa i Đače napisao je Vladimir Nazor. Ljubavnu baladu Rosanda i Mladen napisao je 1939. godine Dinko Bekavac. Ratko Zvrko napisao je pjesmu Moja baka. Pjesnikinja Lucija Verović bila je žena sa sela. Očito, nije poznavala Zakon o autorskim pravima. Uvijek je potrebno istaknuti tko je autor pjesme. Nakon čitanja i kritičke analize pjesama naše zaboravljene pjesnikinja, mogu naglasiti: Lucija Verović – Zgozdinca zaslužila je da pišemo o njenom životu i pjesničkom stvaralaštvu. Posebna mi je želja da naša zaboravljena pjesnikinja dobije ono što je zaslužila: cjelovitu zbirku njenih pjesama sa stručnim komentarom. Za naše čitatelje prilažem odabrane fotografije: