U svakoj zajednici postoje ljudi koji ostanu zapamćeni, ne zbog bogatstva ili titula, već zbog dobrote, jednostavnosti i predanosti životu koji su živjeli. Joso Barišić – Josilo iz Rupa bio je upravo takav čovjek – tih, vrijedan i uvijek spreman pomoći drugima. Njegova skromnost i odanost životinjama, posebice svom magarcu, ostali su urezani u sjećanjima susjeda i prijatelja. U vremenu kada su magarci nestajali iz dalmatinskih sela, Joso je sa svojim magarcem bio poput simbola jednog drugačijeg, sporijeg i toplijeg načina života.

Priča o Josi nije samo osobno sjećanje na dragog čovjeka, već i svjedočanstvo vremena koje je oblikovalo naš kraj:

Joso iz Rupa

“Ma ima i ka Rupskije magaraca”. Ova uzrečica bi se nekad čula kada se nađe puno ljudi na jednom mjestu. Onda bi se moglo i zaključiti da je u Rupama bilo najviše magaraca.

Možda i jeste bilo u neka doba ali u moje vrijeme da nije bilo Jose i njegovog magarca ja skoro da i ne bi znala kako izgleda magarac. Kada čujem danas da je Dalmacija zemlja magaraca uvijek mi bude smješno pa kažem sebi možda danas ali 80-tih i 90-tih godina ma jednog za ljek nije bilo. Bar u mojoj okolini.

Kada se tražila magareća varenika tih godina moj ćaća je obišao nekoliko sela dok nije našao magaricu u Ićevu kod dobre žene Kate. Obišao je i Nužicu, Žažvić, Lišane ali neuspješno. Pronašao bi magaricu i pule ali je niko nije muzao pa bi mu bilo rečeno;”

“Niko je nikad nije muzao jedino akoš je ti musti.”

Moj ćaća je radio razne poslove ali u magarice se nije putio.😁

Kata je držala magaricu iz dva razloga; da pomogne djeci koja imaju kukurijekavac i zbog vinograda kojeg je imala a komšija joj nije dao prilaz na svoj put. Tako da je jedino mogla sa magaricom i “nugostupom” prići svom vinogradu. Nije nikad tražila novac za tu vareniku samo bi rekla;

“Samo neka pomogne djetetu”.

Dobrih ljudi uvijek ima i biće.

Međutim Joso je bio druga priča. U to vrijeme je bio već stariji covjek, srednjeg rasta ali abren za svoje godine. Nije mu bilo teško sa svojim magarcem često navraćati iz Rupa na pijacu u Kistanje i kući kod naših ljudi. U moje selo nikada nije došao a da nije obišao svog dobrog prijatelja đeda Majkana. Slika dva dobra čovjeka ispod kostelića na čašici razgovora i dan danas mi je pred očima. Dvije ljudine jer ako ti je Majkan bio prijatelj onda si morao biti dobar čovjek.

Šta je mene tada zanimalo to je bio njegov mago. Trčala bi svaki put kad bi ga vidjela i nosila mu šaku kuruza, malo djetoline ili koji list. Joso bi se nekad nasmijao i rekao:

“Šta ne kažeš đedu Radi da ti kupi magarca kada ga tako voliš?!”.

A voljala sam ga dragati, one njegove ušice meke. Mago bi nepomično stajao i uživao u toj paznji. Možda je i to bio razlog zašto sam skupljala kao dijete drvene figurice magarčića. Na svakom sajmu nabavim jednoga. Ili valjda kada odrasteš na selu ta ljubav prema zivotinjama nikada ne prestaje. Bar kod mene.

Joso je prodavao i preprodavao svašta; rakiju, pomidore, kukomare, salatu, smokve, maslinovo ulje itd. Sve šta su ljudi tražili on bi nabavljao. Moja baba je kupovala “auštik”, kauštik za pravljenje domaćeg sapuna. Moglo se kupiti i u prodavnici ali:

“Štaš kupovati kad ima u Jose”.

Joso je bio nešta kao danas naručiš i donese ti se ispred kuće. Naročito kod naših starijih žena koje skoro i nikada i nisu odlazile od kuće osim doktoru. Zato je Joso za njih nabavljao šta je trebalo. Međutim neki ljudi su koristili tu njegovu dobrotu pa mu ostanu dužni, ne plate. Na njihovu sramotu jer ovakvi ljudi nisu vrijedni spomena.

Zašto nije bilo dosta magaraca u nas u to vrijeme? Naravno sa dolaskom traktora i freza i konji su gubili svoju svrhu pa kako neće i magarci. Negdje od 65-e pa sve do rata Italijani su redovno dolazili na naša područja i kupovali magarce i konje. Sve je prolazilo i staro i mlado. Sa tim je skoro pa i nestalo magaraca iz našeg kraja.

Kada sam ja pitala đeda šta će im magarci? A đed bi rekao:

“Ma to žabari, oni sve jedu”. 😁

Magarci su u stara vremena imali svoju svrhu naročito na teško prohodnim putevima a ko god pozna naš krš može da zaključi kako je to izgledalo. Gdje konj ne može proći magarac prolazi. Tipičan primjer su mlinovi u Roškom slapu u kojem nekad bez magarca bolje i ne kretati na put. Nekad bi čula od starijih žena kad bi se jadne prtile i veliki teret na leđima nosile:

“Sve poprodali magarce pa im sade žene ko magarice. Cijeli život samo se prti”.

Kako god danas bilo ja volim pisati i spomenuti dobre ljude moga kraja a Joso iz Rupa je upravo bio takav.

Izvor: FB Beskrajna inspiracija, Tina Laka

U članku objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji početkom Domovinskog rata opisani su strašni trenuci koje su proživljavali stanovnici Ićeva, Rupa, Laškovice i okolnih sela. Okruženi neprijateljskim snagama, bez izlaza i pomoći, ljudi su živjeli pod stalnim strahom od napada. Među njima je bio i 82-godišnji Joso Barišić iz Laškovice – isti onaj dobri Joso kojeg pamtimo iz mirnijih vremena.

Novine svjedoče o njegovoj hrabrosti i patnji: Joso je tada, u svojoj dubokoj starosti, postao žrtva bezrazložnog nasilja. Članak navodi kako su ga naoružani Martićevi ljudi pretukli bez ikakvog razloga, čime je postao simbol nevinosti i nepravde. Ta scena iz novinskog članka ostaje trajan podsjetnik koliko su rat i mržnja nemilosrdno gazili dostojanstvo običnog čovjeka – onog istog koji je nekad bio oličenje dobrote, jednostavnosti i ljubavi prema svom kraju.

Prisjećajući se Josevog života, njegovog magarca i njegovih svakodnevnih puteva, jasno je da priča o njemu nije samo priča o jednom čovjeku. Ona je priča o cijelom kraju, njegovim ljudima i vremenu koje je nepovratno prošlo, ali i o ponosu i snazi Dalmatinske zagore koja, usprkos svemu, nikada nije prestala voljeti svoje ljude.