Dok još odzvanjaju dojmovi na članke o Seimu, Silovu i o spašenim rupskim maticama, stigla nam je i priča još jednih naših čitatelja, koja nas podsjeća na jedno drugo važno svjedočanstvo iz 1992. godine — herojsku priču Zorke Pajunćove, Ane Jakundine i Jake Gršine koje su se, u jeku rata, vratile u Rupe. To nije bila samo osobna odluka, već čin prkosa i ljubavi, želja da svijet vidi istinu. Za vrijeme rata, dok su svi bili rasuti po svijetu, daleko od svojih domova, teško je bilo dobiti istinite vijesti o pravoj situaciji u Rupama. Tako je u ovoj priči riječ o ženama koje su, zajedno s novinarima, riskirale vlastiti život kako bi zabilježile razmjere razaranja u Rupama. Taj dan, te riječi i slike, obišle su cijelu Hrvatsku i ostale zabilježene u kolektivnoj memoriji.

„Idem svojoj kući, pa makar se više nikada ne vratila“

Nakon što su prva bombardiranja protjerala mještane iz Rupa, većina se zatekla u progonstvu — najčešće u Šibeniku, Vodicama, Solarisu i okolici. U svakodnevnim okupljanjima na šibenskoj poljani i pijaci, prognani Rupljani pokušavali su doznati što se događa u njihovom selu koje su, prema vlastitim riječima, četnici „pljačkali, palili i uništavali kako su stigli“.
U toj atmosferi straha, neizvjesnosti, ali i ponosa, stigli su novinari s jasnim pitanjem:
„Tko želi ići s nama u Rupe i pokazati svijetu što se događa?“
Zorka Pajunćova bila je među prvima. S njom su krenule i teta Ana Jakundićova te Jaka Gršina. Njene riječi tog dana odjekuju i danas:
„Idem svojoj kući, pa makar se više nikada ne vratila. Spasiti šta se spasiti da.“

Slike iz ruševina — prva svjedočanstva iz ratnih Rupa

Novinari su najprije došli pred Zorkinu kuću — potpuno razorenu. U ruševinama, Zorka je pronašla sliku svoje nevjeste Tajane, koja je ležala na podu. „Plakajući ka’ kiša“, podignula ju je iz prašine i držala na grudima. No, tad su četnici primijetili da netko ima u Rupama, i počela je paljba, prava kiša granata po selu. Morali su pod hitno, skrivajući se, napustiti selo. Jedino što je Zorka uspila uzeti iz srušene kuće, bila je baš ta slika.
Reporter je vikao:
„Ostavi, Bako, sliku, spašavaj svoj život!“
A ona mu je, s odlučnošću i suzama, odgovorila:
„Ovo je moja nevista Taja, volim je ka’ da mi je kći.“
I stavila je sliku u džep.
Danas ta ista fotografija stoji uokvirena na zidu njihove kuće — kao podsjetnik na ljubav, žrtvu i snagu.

Novinari su taj dan obišli i crkvu sv. Ante s fratrovom kućom, koja je također bila potpuno razorena. Slike razaranja i svjedočanstva boli su bile objavljene u Večernjem listu 05.05.1992. pod naslovom „Pod terorom susjeda“.
U članku novinara I. Sušića zapisano je:
„Oni su, kažu Rupljani, napravili ono što su naumili. Opljačkali su i zapalili sve obiteljske kuće i nemilosrdno uništili čak i vrtove i vinograde.“
U susjednom Ićevu Donjem sve su kuće bile sravnjene, a u Laškovici su još 26 Hrvata bilo zatočeno na vlastitim ognjištima, pod stalnim terorom i prijetnjom.

Da se ne zaboravi

Ova priča neka ostane trajno zabilježena. Za naše hrabre majke i bake. Za Rupe. Za sve one koji su imali hrabrosti vratiti se i pod granatama — u ime doma i života