Prije dvadesetak dana imala sam priliku sresti Karla Paića, sina Mira Paića. U kratkom razgovoru upitao me bi li mi bilo zanimljivo objaviti jednu priču iz Domovinskog rata, koja se tiče našeg sela. Kad mi je ukratko ispričao o čemu se radi, oduševila sam se – jer upravo su ovakve priče ono što želimo njegovati i dijeliti na portalu Rupe.hr. Karlo mi je poslao originalni tekst priče, koju su potpisali Miljenko Luka Jurić i njegov otac Miro Paić i na tome sam mu neizmjerno zahvalna – jer zahvaljujući njemu, danas ovu izuzetnu i dirljivu priču možemo podijeliti sa svim našim čitateljima:
Kako su spašene Rupske matice?
Jednog hladnog dana krajem studenog ili početka prosinca 1991. godine šetajući šibenskom poljanom susretnem našeg župnika fra Karla Krolu. Stali smo i gledali jedno u drugo.
Pita on mene: „kako je gore u Rupama?“ Odgovaram „Loše je u selu, nema nikoga, ponekad se pojavi neki četnik i odnesoše sve“. A on će meni „Miljenko sve će biti u redu, samo da sačuvamo ljudske glave“. Tako kroz priču on spomene matice, a sada znam da smo se zbog toga i susreli. Vodila nas je Sila Nebeska da se susretnemo i to na šibenskoj poljani. A on će meni „Bi li ti otišao u Rupe i spasio Matice?“
Matice sam sakrio u konobu u kamenicu od ulja i istu pokrio sa deset vrića cementa. U tom momentu, što da kažem, gori bijesni rat po Dubravicama, Skradinu, ići u grotlo rata u Rupe bilo se teško odlučiti. Mi smo od uzdaja Dubravičkog do Rupa ima 6 km i to je sve zauzeti teritorij. Ja mu kažem „fra Karlo vidit ću što mogu učiniti“. Tog istog dana susretnem mog rođaka Mira Paića pok. Krste (Ante) i obrazložim mu situaciju. On odmah prihvati. Tako smo jednog zimskog dana krenuli u ratnu avanturu. Krenuli smo iz Šibenika oko 17 sati, prekržili se i po matice pa makar i izgubili život. Došli smo do naših prvih crta u Dubravicama, pitaju ljudi „Di ćete vi?“ Odgovaramo „Pa u Rupe!“ „Vi ste poludjeli, tamo gori oko sela, na uzvišenjima su četnici!“ Poznavali su mene dobro Dubrovčani i kao jedan u isti čas kažu „Idite ako ste to odredili!“
Stvar riješena idemo prema Rupama niz uzdaj. Nitko nas nije primijetio. Spustili smo se do Dujine kuće. Prve kuće za ulazak u selo Rupe, sad velika plava kuća. Sada je trebalo hrabrosti za ići dalje, jer ulazimo u njihove vidikovce, jer smo četnicima na dlanu. Noć se hvatala, mi smo vozili auto bez svjetala kroz donje selo i stigli na mjesto do Crkve Sv. Ante. Tamo smo uz jednu kuću uz crkvu sakrili auto iza kuće. Izašli smo u Crkveno dvorište a zatim i u konobu. Sve je bilo odvaljeno, razbijeno, ali oni nisu tražili matice već vino, rakiju i ostale potrepštine. U velikoj tišini i mirnoći izvidili smo situaciju i ušli u konobu, skinuli cimenat i šalung. Uzeli smo matice, on na prsa a tako i ja, jer najviše je tako moglo stati. Pokupili smo sve i brzo do auta. Miro upali odmah auto i što brže bez svjetala uputivši se prema Dubravicama. Negdje oko Bavarove kuće shvatili su da to nije njihov auto, već, Hrvatski, i dva tri rafara su bila uperena s Obišnjaka prema nama. Prošli smo, hvala Bogu, neokrznuti. Pucali su iz browinga, najjačeg pješačkog oružja, i da su nas pogodili svi bi otišlo u zrak. Kad smo došli u Dubravice nastupilo je veliko slavlje nas i momaka na prvoj crti. Bili smo veseli i sretni jer smo sigurni. Knjige matice smo vozili kod našeg župnika fra Karla Krole koji je tada boravio u kući Gospe van grada gdje je i stanovao. Kad nas je vidio shvatio je sve i počele su mu teći suze. On kaže: „Još niste svjesni kakvo ste veliko djelo napravili. Vi ste meni dragocjeni“. Zagrlio nas i nakon što smo malo popričali otišli svatko svojim putem.
Tako su spašene Rupske matice u zadnji čas jer kad su četnici ušli u siječnju 1992. godine popalili su kamen na kamen.
P.S. Ovo posvećujemo, ja i Miro Paić, Rupama i rupskom narodu, uz velike zasluge našeg tadašnjeg župnika fra Karla Krole.
U ime Svetog Trojstva govorim istinu i to je istina
Miljenko Luka Jurić
Miro Paić pok. Krste (Ante)
Miljenko je osobno biskupu posvjedočio kako je to bilo, kada je bio na otvaranju spomenika fra Pavlu Silovu u Rupama (Foto JPR)