U selu Rupe, od oca Nikole Barišića (Bukarice) i majke Marije (r. Verović), 14.08.1938. godine rođen je Josip Barišić – Joso, mnogima poznatiji pod nadimkom Seim. Bio je jedno od mnogo djece u skromnoj, ali vrijednoj obitelji. Koliko je djece u obitelji zaista i bilo, teško je reći sa sigurnošću. Josin sin Ivica pamti kako mu je rečeno da ih je bilo 17, dok srugi kažu da ih je bilo 13. Bilo kako bilo – Joso je rođen među zadnjima, ako ne i zadnji. Obitelj se bavila ugostiteljstvom i uslužnim djelatnostima, a i sam Joso je kasnije nastavio obiteljsku tradiciju. Nakon osposobljavanja za mesara, radio je u Skradinu i Šibeniku. No, iako je profesionalni život gradio izvan Rupa, njegovo srce i pažnja uvijek su bili okrenuti prema rodnom selu.  Odrastao je s osjećajem za zajednicu, odgovornost i rad – osobine koje će kasnije obilježiti njegovo djelovanje u korist cijeloga sela.

S vremenom je jasno vidio što nedostaje i odlučio – ne čekati da drugi nešto naprave, nego sam pokrenuti promjene.

Struja kao simbol zajedništva i početka

U to vrijeme Rupe je bilo jedno od brojnih dalmatinskih sela bez električne energije. Iako se o elektrifikaciji govorilo godinama, planovi su propadali zbog podjela među mještanima i političkih razmirica po zaselcima i partijskim linijama. Selo s oko 160 domaćinstava i više od 1.000 stanovnika bilo je rastrgano u frakcijama – sve do trenutka kada je jedan mladić odlučio to promijeniti.

Kao tadašnji odbornik Rupa u Skupštini općine Šibenik, Joso Barišić Seim u dogovoru s još nekolicinom mladih i odlučnih ljudi (Matom Ljubičićem, Franom Miškovićem, Antelom Silovom, Simom Barišićem i Antom Paićem) pokrenuo je inicijativu elektrifikacije sela. Počelo je 11. travnja – i krenulo brzo.

Uzeo je čak mjesec i pol dana neplaćenog dopusta s posla i svoj kamion besplatno stavio na raspolaganje selu. Svakodnevno je prevozio ljude, materijal, alat i radnike. Organizaciju je vodio osobno, a sve troškove koji su se mogli pokriti – pokrivao je. U intervjuu iz 1968. godine za novine, rekao je:
„Udovoljavao sam i radnicima Elektre A koliko sam mogao. Povezao sam se kao nikada u životu.“
Isto tako, isticao je da ga nisu zanimali osobni motivi, već želja da selo napokon dobije ono što zaslužuje.

Radovi su završeni rekordno brzo. U prosincu 1967. godine svako je domaćinstvo u Rupama imalo električnu energiju. Kako je pisalo u tadašnjem tisku:
„Gotovo su svi mislili kako su drugi na nas gledali kao na zaostale primitivce. To me, kao odbornika Rupa i kao mladog čovjeka, nagnalo da krenemo.“

Cijeli projekt bio je jedan od najvećih pothvata zajedničkog rada u selu u to vrijeme, a sam Joso je govorio:
„Ljudi su vjerovali da bi trebalo završiti i školsku zgradu, koja je tek dopola završena i strši nam na ulazu u selo kao ruglo. Osim toga, zagrizli su i za gradnju vodovoda – te ispada da oni sada mene uvjeravaju!“

Škola – sljedeći cilj

I doista, nakon što je struja došla u svako domaćinstvo, Joso nije stao. Usmjerio se na dovršetak školske zgrade u Rupama. Gradnja škole bila je godinama zaustavljena i zapuštena, no njegova upornost i pregovori s nadležnima rezultirali su nastavkom radova. Nova školska zgrada otvorena je u rujnu 1971. godine, čime su djeca iz Rupa dobila bolje uvjete za obrazovanje u svom mjestu.

Cesta – veza s gradom

Treći veliki zadatak bio je poboljšanje prometne povezanosti. Cesta prema Rupama bila je makadamska i nepraktična za svakodnevne potrebe. Kako se sve više mještana zapošljavalo u Šibeniku, potreba za sigurnom i prohodnom cestom bila je sve veća. Promjene su dolazile postupno – u više navrata, kroz faze proširenja i asfaltiranja – no iza svake od tih faza stajao je isti čovjek koji je neumorno obilazio urede, pisao molbe i objašnjavao zašto selo to treba.

Predstavnik sela, a ne političar

Kao odbornik u tadašnjoj Skupštini općine Šibenik, Joso Barišić Seim bio je predstavnik naroda u pravom smislu riječi. Nije govorio puno, ali je radio – konkretno, uporno i pošteno. Njegov rad bio je usmjeren isključivo na napredak sela: dovođenje struje i vode, kvalitetnije obrazovanje, bolju infrastrukturu, kulturni i sportski razvoj. Bio je most između sela i institucija – i ljudi su mu vjerovali.

Tihi odlazak čovjeka koji je ostavio trag

Nažalost, bolest ga je prerano udaljila od ljudi kojima je služio. Umro je 9. svibnja 1982. godine, u 44. godini života. Njegov sprovod bio je događaj koji će starije generacije dugo pamtiti – prisustvovale su mu delegacije iz firme “Mesopromet” Šibenik, u kojoj je bio zaposlen, Skupština općine Šibenik i brojne druge grupe iz političkog i društvenog života.

Naslijeđe koje traje

Danas, kad god upalimo svjetlo, kada djeca ulaze u školu ili kada putujemo asfaltiranom cestom do Rupa, sjetimo se Josa Barišića. Ne zbog ploče ili spomenika – nego zato što je to ostavština koja svakodnevno živi i podsjeća nas što sve jedna osoba može napraviti kada joj je iskreno stalo.

Joso Barišić Seim bio je čovjek koji nije tražio priznanja, ali ih je zaslužio. Bio je pokretač, organizator, oslonac – čovjek koji je svojim radom, skromnošću i odlučnošću zauvijek obilježio jedno selo.